logo

Preporučujemo

Šta je KBT?

Kognitivno-bihejvioralna terapija (skraćeno: KBT, eng. Cognitive Behavioral Therapy) je oblik psihoterapije koji naglašava važnost uloge mišljenja u onome šta osjećamo i kako se ponašamo. Kognitivno-bihejvioralni terapeuti uče da, kada je naš mozak zdrav, onda je naše mišljenje to koje prouzrokuje da se osjećamo i ponašamo na određen način. Zbog toga je, ukoliko doživljavamo osjećanja koja ne želimo ili se ponašamo na način koji ne želimo, važno identifikovati razmišljanja koja uzrokuju ta osjećanja i ponašanja...

Više o ovom...

Preporučujemo

Psihološki problemi

Postoje različite podjele psiholoških problema. Jedna podjela je prema emocionalnom stanju koje dovodi do psihičke patnje i koje osobu ometa u svakodnevnom funkcionisanju. Takva emocionalna stanja su anksioznost, depresija, bijes i stres. Ova emocionalna stanja nazivaju se neadaptabilnim ili disfunkcionalnim stanjima. Najbolji opis ovih stanja, u stvari, je samoodmažuće stanje, jer ostajanjem u ovakvom stanju bez rješavanja problema...

Više o ovome...

Asertivnost

Većina ljudi vjeruje da je život sa čestim međuljudskim problemima nezdrav i neprirodan način života. Međutim, to je potpuno prirodan način života. Životna činjenica je da bez obzira šta neko radio i kakav život vodio, uvijek će se naći pojedinci ili grupe ljudi koji će mu s vremena na vrijeme prouzrokovati probleme. Potpuno je normalno biti nezadovoljan kada se tako nešto dogodi, a asertivno ponašanje motivisano tim nezadovoljstvom usmjeriće osobu na riješavanje nastalog međuljudskog problem.

Neasertivni ljudi, međutim, nisu samo nezadovljni kad im neko pravi probleme u životu. Oni doživljavaju anksioznost, tenziju i fizičke neprijatnosti, te se zbog nedostatka asertivnosti povlače i dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, a nakon toga se osjećaju bezvrijedno i potišteno, jer se ne znaju zauzeti za sebe i izboriti se za svoja prava i potrebe.

Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). Kao pojam, asertivnost kod nas nije zaživjela u svakodnevnoj upotrebi, osim kod psihologa i profesionalaca srodnih struka. U psihološkoj terminologiji, asertivnost znači izražavanje sopstvenih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način, uvažavajući pri tome prava drugih.

Ovako opisana asertivnost izražava se u različitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjećanja krivice i anksioznosti. Asertivnost međutim podrazumijeva i više od toga: otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.

Za razliku od asertivnih osoba, neasertivne osobe su nejasne u izricanju svojih želja, teško ili nikako odbijaju tuđe zahtjeve koji im nisu po volji, smatraju svoje mišljenje manje važnim od tuđeg, sramežljive su, osjećaju se frustrirano, depresivno, niskog su samopoštovanja, te na međuljudske probleme reaguju povlačenjem, neodlučnošću i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja (zbog čega se neasertivno ponašanje u stručnoj literaturi često naziva i defanzivnim ponašanjem).

Razlika između asertivnosti i agresivnosti

Asertivnost se često poistovjećuje sa agresivnošću. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to čini. Asertivna osoba shvata da agresivnost može biti kratkoročno efikasna, ali da je dugoročno štetna jer kod oštećene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeđenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetničke agresije, čime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. Asertivna osoba shvata da će dugoročno biti zadovoljna, ne tako što će druge frustrirati i učiniti nezadovoljnim, već tako što će zalažući se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese.

Agresivna osoba, za razliku od asertivne (i potpuno suprotno od neasertivne) osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne (ali i neasertivne) osobe, asertivna osoba smatra da svako ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lični ciljevi fleksibilnošću i asertivnošću mogu ostvariti na obostranu korist.

Učenje asertivnosti

Baš kao i većina ljudskog ponašanja, asertivnost se uči od malih nogu. Od rođenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to odmah i neposredno. Prirodni biološki razvoj ljudske jedinke podrazumijeva da se potrebe nadopunjuju i mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i načini na koje čovjek tokom raznih perioda svog razvoja izražava te potrebe, kao i načini na koje ih zadovoljava i za njih se zalaže.

Na taj prirodni i biološki proces ljudskog razvoja, najsnažniji uticaj ima socijalizacija. To je proces učenja društvenih normi koje važe za određenu kulturu, a odnosi se i na učenje društveno prihvatljivog ponašanja. Posredovan je prvo porodičnom, a zatim i širom društvenom zajednicom (škola, vršnjaci, religija, mediji, itd.). Ovako određena, socijalizacija je proces tokom kojeg djete u kontaktu sa drugim ljudima uči šta je to dobro i prihvatljivo željeti, a šta je loše i nepristojno željeti, te koji je ispravan način za ostvarivanje društveno poželjnih ciljeva, a koji način se smatra nepristojnim, agresivnim i lošim ponašanjem.

Tokom procesa socijalizacije, neasertivna uža i šira društvena okolina može sputavati asertivno ponašanje djece, ukoliko se takvo ponašanje pogrešno proglašava lošim (agresivnim, sebičnim i nepristojnim), pa djeca mogu usvojiti različite oblike neasertivnog ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i želja, i slično) koje odrasli smatraju poslušnim i pristojnim ponašanjem, te ga dobro prihvataju.

Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe: spremnost i sposonost zauzimanja za vlastita prava, te jasno i prihvatljivo izražavanje vlastitih želja i potreba. Pravovremeno usvajanje odgovarajućih oblika asertivnog ponašanja pozitivno utiče na razvoj djetetovog samopoštovanja, zbog čega asertivna djeca u adolescentskom i odraslom dobu imaju bolju sliku o sebi i na bolji način izražavaju svoja znanja i sposobnosti, te imaju efikasnije vještine suočavanja sa stresom.

Ako neko u djetinjstvu nije naučio da se ponaša asertivno (već je naučio da se ponaša defanzivno ili agresivno), šansu za nadoknađivanje kao adolescent ili odrasla osoba može potražiti u treninzima asertivnosti ili, kako se kod nas češće nazivaju, asertivnim treninzima. Kao svaki trening i ovaj podrazumijeva uvježbavanje određenih vještina. U ovom slučaju radi se o uvježbavanju vještina izražavanja vlastitih potreba i želja, zauzimanja za vlastita prava, davanja pozitivnih i negativnih povratnih informacija, odbijanja neprihvatljivih zahtjeva, itd.

* * *

Asertivnost predstavlja za osobu koristan oblik ponašanja, kojim se pri ostvarivanju ličnih prava, interesa i želja ne nanosi šteta drugim ljudima. Ukoliko osoba tokom procesa socijalizacije nije usvojila asertivan obrazac ponašanja, asertivni trening je prilika da se na najefikasniji način nauči kako se u različitim međuljudskim odnosima (od bliskih do profesionalnih) zauzeti za vlastita prava, interese, potrebe i želje, kako se suprostaviti nepravdi, kako odbiti neopravdane zahtjeve bez osjećanja krivice i anksioznosti, ali i kako pohvaliti drugu osobu, kako biti otvoren, nježan i pažljiv.

Asertivnost je detaljno objašnjena u priručniku autora Igora Krnetića koji dobijaju svi učesnici asertivnog treninga u organizaciji Savjetovanja Krnetić. Izvod iz priručnika možete pročitati na stranici download.